On prolazi, moj prijatelj. U pokušaju dostojanstvenog hoda korača sporo, nekakvu dugačku haljinu indijskog duhovnika ima na sebi ofucanu, staru. I nekakve kese su na njoj, šušte, krajevi joj se vuku po prašini. Oči su mu jedva otvorene, naprsle, imam utisak da teško pogađa pravac kojim hoda. Lica ispijenog par godina prešao granicu između odraslog i starog. Njegov telo još ima tragove tanke opne nekadašnjeg lepog, tako ispijenog tela, toliko neskladno njegov stav sada simulira nekadašnji status.Taj napor je toliko neuspeo, on nema snage za veći, i nema volje. Sve je izgubilo značaj i to je samo trag suviše dugo ustaljene navike u prisustvu drugih.
I po vedrom toplom danu iznad sebe mršavom rukom čvrsto drži beli kišobran otvoren, prljav, koščatim izranjavanim prstima. I gledam dugo u prljavštinu ispod njegovih dugih zapuštenih noktiju, a oni postaju sve duži i otrovniji i bolesniji. Kompletno sam skrhana, nema, uplašena, sedim na buretu u prašnjavom zabitom delu grada blizu razrušene kuće, okolo je svakakav otpad. On prolazi pored mene ne primećujući me, ne znam šta je ostalo od njegovih čula i svesti, napipava zidove i ulazi u porušenu zgradu, kao nekada u svoj stan, sada kao u svoj dvorac. I svita ga prati, kao uvek.
Скорашњи коментари