On u stvari ne zna, ne zna nikakvu drugu vrstu odnošenja. To je bliskost. Tako on to radi. Potrebna je pismenst u međuljudskim odnosima. On je pismen na elementarnom nivou pa…osnovnoškolskom, recimo. On ne može iz nekog razloga dalje. Ne treba se ljutiti. Nikako. On ne može dalje. Da li je to samo druga vrsta prakse koja bi se mogla tretirati jednako. Da li je on srećan…neke različite vrste sreće. On je srećan, u tim momentima, to je sigurno.
No,da li mogu da shvatim njegov život. Da li on može biti sretan u životu. Vidim to kao oštećenost, kao ograničenje. Kao npr. imaš malu životinju sa kojom možeš da se igraš, jer je uslovljena da radi istu stvar svaki put kad deluješ nekim stimulusom, ona ima mali mozak, jednostavno funkcioniše, tu nema mnogo mesta za etičke stavove, moral, samosvest…to je jedna površinska skrama koncepata koji plivaju kao alge u bari.Ispod je muljava voda. To postaje tako transparentno sa vremenom, kao virtuelna realnost, možeš da umočiš prste. No to je programska životna situacija koja se ponavlja u virtuelnoj realnosti.Tu nema mesta za disanje i pokret ako ne živiš i sama na programskim virtelnim scenarijima. Uslovljenost je ograničavajuća, ako je enter onda je drugi red, ako ej strelica levo, onda si levo….svaki put bez greške ostavlja podignutu virtuelnu kitu, isprojektovan čeznutljiv pogled i moduliran mazni glas na svaki enter, na svaku zadignutu suknju. Hoće li ostariti u matorog lika nad čijim se nepriličnim aluzijama, komentarima i predlozima mlade devojke zgražavaju?…
Recent Comments